Uvod u Teozofiju

SEDAM ČOVJEKOVIH PRINCIPA
Čovjek je, prema teozofskom učenju, sedmerostruko biće ili bi se moglo reći da je sedmerostruke građe. Odnosno, čovjekova priroda ima sedam aspekata, može se proučavati sa sedam različitih stajališta, sastavljena je od sedam principa. Najjasniji i najbolji način je onaj koji čovjeka sagledava kao jedno, Duh ili istinsko Jastvo; to pripada najvišim sferama univerzuma, sveopće je i jednako za sve, to je Božja zraka, iskra Božanske vatre. To će postati jedna individualnost koja će u sebi odražavati Božansko savršenstvo, to je sin koji postaje sličan ocu. Zbog toga je Duh ili pravo Jastvo odjenuto slojevito, a svaki plašt odgovara određenom sloju univerzuma i omogućava Jastvu doći u dodir s tim slojem, spoznati ga i raditi na njem. Na taj način se On usavršava i svi njegovi latentni potencijali postupno prerastaju u djelotvornu moć. (…) Čovjekova je svijest u stanju djelovati u onim aspektima koji su se u njemu već razvili kroz djelatnost.

Ovaj razvoj se u sadašnjem trenutku čovjekove evolucije odvija na pet od mogućih sedam razina prirode. Dvije više razine – šestu i sedmu – čovječanstvo u sadašnjem ciklusu neće doseći, osim u posve iznimnim slučajevima, tako da te razine zasad možemo izostaviti iz našeg proučavanja. (…) “Razina” je zapravo položaj, etapa, stanje; tako da za čovjeka možemo reći da je po svojoj prirodi osposobljen, a uz uvjet da je potpuno razvijen, svjesno djelovati u sedam različitih stanja ili, tehnički gledano, na sedam različitih slojeva bitka.

Uzevši u obzir čovjekov život, kao i život poslije smrti, korisno je grupirati tih sedam principa u dvije grupe: jedna sadrži tri viša principa i stoga se zove Trojstvo, a druga sadrži četiri niža i zove se Četvorstvo.
Trojstvo je besmrtni dio čovjekove prirode, to je “duh” i duša u kršćanskoj terminologiji; Četvorstvo je dio koji umire, tj. “tijelo” u kršćanstvu. (…)
U svakodnevnom govoru kaže se da čovjeka sačinjavaju duša i tijelo, ili pak duh i tijelo, pri čemu se riječ duh i duša naizmjence koriste, što rezultira priličnom zbrkom. (…)

Prvi dijagram prikazuje razine upravo onako kako postoje u prirodi.
Dvije posljednje podjele napravljene su zbog prikladnije klasifikacije principa.

PRINCIPI DJELOVANJA SEDAM RAZINA

7. X
6. X
5. ATMA, DUH DUHOVNA RAZINA
4. BUDDHI, DUHOVNA DUŠA DUHOVNA RAZINA
3. MANAS, DUŠA OSOBNOSTI MENTALNA RAZINA
2. KAMA, ASTRALNO TIJELO ILI TIJELO ŽELJA ASTRALNA RAZINA
1. PRANA, ETERIČKI DVOJNIK, FIZIČKO TIJELO FIZIČKA RAZINA

PODJELA S OBZIROM NA PRINCIPE

7. ATMA DUHOVNA RAZINA
6. BUDDHI DUHOVNA RAZINA
5. VIŠI MANAS MENTALNA RAZINA
4. NIŽI MANAS
3. KAMA ASTRALNA RAZINA
2. PRANA, ETERIČKI DVOJNIK FIZIČKA RAZINA
1. FIZIČKO TIJELO

3. i 4. princip usko su isprepleteni za trajanja zemaljskog života, ponekad zvani Viša psihička razina.

JOŠ JEDNA PODJELA S OBZIROM NA PRINCIPE

7. ATMA DUHOVNA RAZINA
6. BUDDHI DUHOVNA RAZINA
5. MANAS MENTALNA RAZINA
4. KAMA ASTRALNA RAZINA
3. PRANA FIZIČKA RAZINA
2. ETERIČKI DVOJNIK
1. FIZIČKO TIJELO

I. PRINCIP

GUSTO FIZIČKO TIJELO

Čovjekovo gusto fizičko tijelo naziv je za prvi od sedam principa. Izgrađeno je od fizičkih molekula, u opće prihvaćenom smislu te riječi, sa svojih pet osjetilnih organa (tj. pet osjetila), organom za kretanje, mozgom, i nervnim sistemom, aparatom za odvijanje različitih funkcija potrebnih za održanje tijela na životu. (…) Znanost Zapada gotovo da već prihvaća teozofsko učenje da se ljudski organizam sastoji od bezbrojnih “života” koji izgrađuju stanice. (…)
Čista fizička svijest je svijest stanica i molekula. Primjer ove samosvijesti je selektivni rad stanica, koje iz krvi uzimaju što im treba, a odbacuju ono nepotrebno. Taj se proces odvija bez naše svijesti ili volje. Dakle, ono što fiziologija naziva pamćenjem, pamćenje je ove fizičke svijesti koja je za nas stvarno nesvjesna, barem dok je mozgom ne naučimo prenijeti s onu stranu svijesti. Ono što mi osjećamo nije jednako onome što osjećaju stanice. (…)
Smrt gustog fizičkog tijela nastupa s povlačenjem životodajne energije iz mikroba koji se tada počinju ponašati drugačije, a pojedini životi, kako među njima više nema koordinacije, postaju međusobno odvojeni i raspršuju čestice stanica “čovjeka od praha”, nakon čega dolazi do tzv. raspadanja. Tijelo postaje vrtlog neobuzdanih, nesređenih života, a prvotni tjelesni oblik, koji je bio rezultat njihove uzajamne zavisnosti, biva uništen njihovom snažnom individualnom energijom. Smrt je tek jedan vid života, a uništenje jednog materijalnog oblika samo je predigra u izgradnji novog.

II. PRINCIP

ETERIČKI DVOJNIK
Eterički dvojnik je građen od materije koja je rjeđa i profinjenija, pa je nije moguće zamijetiti s naših pet osjetila, ali je to još uvijek materija koja se uključuje na fizičku razinu, jer je njena funkcija vezana uz taj dio. To je stanje fizičke materije koja je tek nešto iznad naših stanja nazvanih “kruto, tekuće, plinovito”, koja tvore gusti dio fizičke razine.
Taj eterički dvojnik je dvojnik ili duplikat gustog fizičkog tijela kojem pripada, a od kojeg je odvojiv, iako se od njega ne može daleko odmaknuti.

To odvojenje teško da će uspjeti zdravom i normalnom čovjeku, ali kod osoba koje su fizički ili materijalizirajući mediji, taj se eterički dvojnik s lakoćom odvaja od njihovog fizičkog tijela. Kada je odvojen od fizičkoga tijela, vidovnjak ga vidi kao njegovu točnu kopiju koja se drži za nj tankom niti. Zapravo je fizička veza između tih tijela tako bliska da se povreda na eteričkom tijelu javlja kao oštećenje na fizičkom tijelu, a pojava se zove odjek.
Kada se eterički dvojnik odvoji od fizičkog tijela, ono izgubi podosta životne snage, pri čemu se energija dvojnika povećava, dok se u fizičkom tijelu smanjuje. (…)

Centri za osjetila smješteni su u četvrtom principu, za kojeg možemo reći da predstavlja most između fizičkih organa i mentalne percepcije; utisci iz materijalnog svijeta djeluju na fizičke molekule u gustom fizičkom tijelu proizvodeći vibracije, koje djeluju kao bitan sastavni dio stanica u organima za osjetila tj. u našim “osjetilima”

Te vibracije zatim pokreću finije fizičke molekule eteričkog dvojnika u odgovarajućim osjetilnim organima od finije materije. Odatle vibracije prelaze astralno tijelo ili četvrti princip s kojim ćemo se uskoro baviti, a gdje se nalaze odgovarajući centri za osjetila. Vibracije dalje prelaze na još profinjeniju materiju niže mentalne razine, odakle se odbijaju natrag, dopirući do fizičkih molekula moždanih hemisfera, gdje postaju naša “fizička svijest”. Ovaj povezani i nesvjesni slijed neophodan je za normalnu funkciju svijesti kakva je nama poznata. Dok spavamo ili smo u transu, bilo to prirodno stanje ili pak uzrokovano nečim izvana, uglavnom su izostavljene prve dvije i posljednja etapa, a utisci počinju na astralnom planu i tamo s vraćaju, ne ostavljajući nikakav trag na memoriju u mozgu. Međutim darovit ili izvježban medij, vidovit čovjek kojemu ne treba trans za izražavanje svojih sposobnosti, u stanju je prenijeti svijest s fizičke razine na astralnu, ne gubeći pritom kontrolu nad fizičkim, te tako može djelovati na memoriju mozga, zadržavajući znanje koje je stekao na astralnoj razini.

Za eteričkog dvojnika smrt znači isto što i za fizičko tijelo, a to je raspadanje njegovih sastavnih dijelova, rasipanje molekula. Kada dođe smrtni čas, eterički dvojnik koji oživotvoruje tijelo kao cjelinu izlazi iz fizičkog tijela, a vidovnjak ga vidi kao ljubičasto svjetlo ili oblik koji lebdi nad umirućom osobom, a s čijim fizičkim tijelom je još povezan tankom niti o kojoj smo već prije govorili. Kada se nit prekine, izlazi zadnji izdisaj.

Kako je eterički dvojnik građen od fizičke tvari, on ostaje u blizini leša i ljudi koji su u blizini mogu ga u tom trenutku, a i nešto kasnije vidjeti. On se pari passu polagano raspada zajedno s fizičkim dvojnikom, a njegove ostatke vidovnjaci vide na grobljima kao ljubičasto svjetlo koje lebdi iznad grobova.

Eto jednog od razloga zašto je kremiranje povoljnije od pokopa kao načina uklanjanja fizičkih ostataka čovjeka: vatra u nekoliko sati rastavi molekule koje bi inače bile oslobođene u polaganom tijeku postupnog truljenja, čime brzo vraća gustu i eteričku materiju na njihovu vlastitu razinu, kako bi molekule bile spremne opet sudjelovati u izgradnji novih oblika.

III. PRINCIP

PRANA, ŽIVOT

Svi univerzumi, svi svjetovi, svi ljudi, sve životinje, sve raslinje, svi minerali, sve molekule i atomi, dakle sve što postoji, uronjeno je u ocean života, vječni život, život beskrajan, život koji se niti ne smanjuje, niti povećava. Za svaki organizam, bio sićušan kao molekula ili golem kao univerzum, možemo reći da u sebi sadrži nešto od tog život, da utjelovljuje u sebi kao svoj vlastiti život, dio tog univerzalnog života. (…) Teozofija taj prisvojeni život naziva Prana, dah, što je treći princip u čovjekovoj građi.

Točnije rečeno, “dah života” – kojeg Židovi nazivaju Nephesch, dah života koji je Adamu bio udahnut u nosnice – nije samo Prana, nego Prana povezana s četvrtim principom. Ovo dvoje zajedno čine “životodajnu iskru”. Ali za sada ćemo se baviti samo Pranom, životnom snagom kao principom koji oživljuje tijela ljudi i životinja. Eterički dvojnik je prijenosnik tog života, za kojeg bismo mogli reći da djeluje kao sredstvo komunikacije, kao most između Prane i gustog fizičkog tijela.

U “Tajnom učenju” naći ćemo tumačenje da Pranu u najnižem podrazredu čine mikrobi, poznati u znanosti; to su “nevidljivi životi” od kojih su izgrađene fizičke stanice; to su “bezbrojne mirijade života” koje izgrađuju “glineno ljudsko tijelo”, fizička tijela (Tajno učenje, svezak I., str. 254). “Službena znanost, nejasno naslućujući istinu, shvaća da se u tijelu nalaze bakterije i druge sićušne čestice, ali u njima jedino vidi povremene i štetne posjetitelje kojima se pripisuju uzroci bolesti. Okultizam – koji vidi život u svakom atomu i molekuli, bilo da su u mineralu ili ljudskom tijelu, zraku, vatri ili vodi – drži da je naše čitavo tijelo izgrađeno od takvih života; najmanja bakterija pod mikroskopom u usporedbi s njima izgleda kao slon prema najsićušnijem naljevnjaku (infuzorij).” Ti “živi životi” kontroliraju i upravljaju mikrobima, neposrednim izgraditeljima, opskrbljujući ih onim što im je potrebno i djelujući kao život tih života. “Živi životi” su sinteza, bit Prane, “vitalna konstruktivna energija” koja mikrobima omogućuje izgradnju fizičkih stanica. (…) Prema poimanju jednog Arhata, svi ovi elementi zajedno su božanski život; a podijeljeni, na razini manifestacije, to su bezbrojni i nebrojeni “crores” (10 000 000) života. (…) Svaka vidljiva stvar u ovom kozmosu bila je izgrađena od takvih života, od svjesnog i božanskog praiskonskog čovjeka, pa sve do nesvjesnih elemenata koji sačinjavaju tvar… Iz Jednog Života, bezobličnog i beživotnog, nastavlja se dalje svijet života. (Tajno učenje, svezak I., str. 269). Kako u svemiru, tako i u čovjeku, sve ove bezbrojne živote, svu tu izgrađujuću snagu teozof poznaje kao Pranu.

IV. PRINCIP

ASTRALNO TIJELO

Pokazujući kako je čovjek građen, došli smo do principa koji se ponekad naziva animalnom dušom, a u teozofskom rječniku je to Kama Rupa ili astralno tijelo (tijelo želja). Prema građi i načinu djelovanja smještamo ga u drugu ili astralnu razinu. Tu se svrstavaju svi nagoni, strasti, osjećaji i žudnje koji su u zapadnjačkoj psihologiji klasificirani u podgrupe uma kao instinkti, sve vrste osjećaja. U zapadnjačkoj psihologiji um dijele u tri glavne grupe: osjećaje, volju i intelekt. Osjećaji se još dijele na uzbuđenja i afekte, a ovi se opet dijele u grupe i podgrupe pod brojnim nazivima. Kama ili želja, sačinjena je od čitavog dijapazona tih “osjećaja” i možemo je opisati kao našu strastvenu i emotivnu prirodu. Tu ubrajamo sve animalne potrebe kao što su glad, žeđ, seksualni nagon, te sve strati kao što su ljubav (na nižoj razini), mržnja, zavist, ljubomora.

To je potreba za osjetilnim životom, za doživljajem fizičkih užitaka – “žudnja tijela, žudnja očiju, oholost uma”. To je najmaterijalniji princip u našoj prirodi, koji nas čvrsto veže uz zemaljski život. Među principima od kojih smo sačinjeni, nije molekularno građena materija ona koja je najgrublja, a najmanje bi to bilo ljudsko tijelo, Sthula Sharira to je zacijelo srednji princip koji je stvaran animalni centar, dok naše tijelo samo služi kao njegov oklop i neodgovoran je činilac i medij putem kojeg iz nas izbija sve ono animalno tijekom čitavog života.

Um povezan s nižim dijelovima Manasa, kao Kama-Manas, postaje normalna ljudska inteligencija povezana s radom mozga i taj vid njegova djelovanja uskoro ćemo proučavati. Gledan zasebice, um predstavlja zvijer u nama, a to je onaj Tennysonov “majmun i tigar”, sila čija je služba vezati nas uz zemlju i iluzornim osjećajem zagušiti sva viša stremljenja.

Kao što smo vidjeli, Kama je, zajedno s Pranom, “dah života”, vitalan osjetilni princip koji zahvaća svaku česticu ljudskog tijela. Stoga je tu boravište svih osjećaja, mjesto koje omogućuje rad organima za osjete. Već smo primijetili da su fizički organi za osjete, kao tjelesni instrumenti koji dolaze u neposredan dodir s vanjskim svijetom, povezani s organima za osjete u eteričkom dvojniku. Ali ti organi ne bi bili u stanju djelovati ako ih na to ne bi potakla Prana, a njihove bi vibracija ostale tek titraji, gibanje na materijalnoj razini u fizičkom tijelu, kada ne bi Kama, kao princip osjećaja, prenio vibracije u osjetila. Osjećaj je, zapravo svijest na kamičkoj razini. Kada čovjeka obuzima neki osjećaj ili strast, teozof će za njega reći da je na kamičkoj razini, misleći pri tom da njegova svijest djeluje na toj razini. (…)

Materija astralne razine obuhvaća tzv. elementalnu esencu – materijal od kojeg je sačinjeno tijelo-želja, a specifična svojstva te tvari omogućuju joj da služi kao oklop u kojem Jastvo može doživjeti razne osjećaje. Astralno tijelo ili tijelo-želja, kako se često naziva, ima još iz ranijih etapa evolucije oblik obične maglovite mase i nesposobno je za djelovanje kao samostalni prijenosnik svijesti. U dubokom snu ono izlazi iz fizičkog tijela, međutim, ostaje u blizini, dok je um u njemu samom gotovo toliko uspavan koliko i samo tijelo. Ono, može, ipak, biti pod utjecajem sila astralne razine koje su mu srodne po građi i tada nastaju čulni snovi. U čovjeku koji je prosječno intelektualno razvijen tijelo-želja je postalo složenije. Kada je odvojeno od fizičkog tijela ono mu je slično i po izgledu i po osobinama, međutim, čak ni tada nije svjesno svog okruženja na astralnoj razini, nego obavija mozak kao školjka unutar koje mozak može normalno funkcionirati, ukoliko još nije u stanju koristiti to tijelo-želja (astralno) kao samostalnog nosioca svijesti. Samo je kod visoko razvijenog čovjeka astralno tijelo potpuno razvijeno i oživljeno, i nosilac je svijesti na astralnoj razini, baš kao što je fizičko tijelo na fizičkoj razini.

Nakon smrti viši dio čovjeka boravi još neko vrijeme u astralnom tijelu, a dužina boravka ovisi o razmjernoj gustoći ili finoći njegovih sastavnih dijelova. Kada čovjek izađe iz njega, ono još neko vrijeme opstaje kao “ljuska” i, ako je pokojnik nižeg tipa, a tijekom života na zemlji je svoja raspoloženja ispunjao strastima, nešto će od toga ostati zarobljeno u ljusci. Tada ta školjka posjeduje svjesnost sasvim niskog stupnja, karakterizira je bezosjećajnost, bez savjesti je – riječju: nevaljalo biće, tzv. “utvara”. Luta uokolo, privučena mjestima koja potiču i zadovoljavaju životinjske želje, te biva uvučena u struju onih čije su životinjske strasti jake i nezauzdive. (…)

Duži ili kraći boravak astralnog tijela kao ljuske ili kao utvare ovisi o jačem ili slabijem razvoju životinjske i strastvene prirode umiruće osobe. Ako se za vrijeme života na zemlji popuštalo životinjskoj prirodi i dozvoljavala se razuzdanost, ako su intelektualni i duhovni dijelovi čovjeka bili zapušteni ili ugušeni, dakle, ako su životne struje bile svom svojom jačinom usmjerene na strasti, tada će i astralno tijelo vremenski duže opstajati na astralnoj razini nakon što je fizičko tijelo dotične osobe već mrtvo. Ako je, pak, zemaljski život bio naglo prekinut nesretnim slučajem ili samoubojstvom, veza između Kame i Prane ne raskida se lako: tada će astralno tijelo biti jače ispunjeno životom. S druge strane, ako su za vrijeme života na zemlji požude bile svladane i zauzdane, ako su bile pročišćene i stavljene u službu čovjekova višeg razvoja, malo je onog što bi astralnom tijelu moglo dati snage, pa će se ono brzo raspasti i rasplinuti.

Postoji još jedna mogućnost, zastrašujuća po svojim posljedicama, koja može zadesiti četvrti princip, ali ona se ne može potpuno razumjeti sve dok se ne shvati peti princip.

ČETVORSTVO ILI ČETIRI NIŽA PRINCIPA

Do sada smo proučavali čovjeka i njegovu nižu prirodu, te smo došli do točke u razvoju do koje ga prati životinja. Četvorstvo, promatrano samo za sebe, prije nego što dođe u doticaj s umom, tek je niža životinja; ono čeka utjecaj uma da bi postalo čovjekom. Teozofija poučava da je na taj način kroz prošle vjekove čovjek nastajao, stadij po stadij, princip po princip, sve dok se nije razvio u četvorstvo nad kojim je lebdio Duh, no tada još nisu bili u međusobnom doticaju. Čekalo se da um, koji mu je jedini mogao omogućiti daljnji rast i svjesnu vezu s Duhom, ispuni na taj način pravi smisao svoga postojanja. Evolucija koja se polako odvija vjekovima, ponavlja se na brži način u osobnoj evoluciji svakog čovjeka.

Četvorstvo samo za se nije čovjek-Mislilac, a čovjek tek kao Mislilac postaje čovjekom. Ovo četvorstvo predstavlja smrtni dio čovjeka, a teozofija taj dio označuje kao osobnost. To treba biti potpuno i jasno shvaćeno ako se želi razumjeti građa čovjeka i ako čitalac želi s razumijevanjem čitati napredniju literaturu. Istina je, da bi osobnost postala ljudska, prvo treba doći pod utjecaj zraka razuma i njima treba biti obasjana baš kao što je i svijest obasjana zrakama sunca. Ali čak i bez ovih zraka to je jasno definiran entitet sa svojim gustim tijelom, svojim eteričkom dvojnikom, svojim životom i svojim astralnim tijelom ili animalnom dušom. Ima strasti, ali nema razum; ima emocije, ali nema intelekt; ima želje, ali nema razumnu volju, čeka na dolazak svog vladara, na um, čiji će ga dodir pretvoriti u čovjeka.

V. PRINCIP

MANAS, MISLILAC ILI UM

Riječ Manas dolazi od sanskrtske riječi man, što je korijen glagola misliti; to je Mislilac u nama o kojem Zapad neodređeno govori kao o umu. Zamolit ću čitatelja da na Manas gleda kao na Mislioca, a ne kao na um, jer riječ Mislilac daje naslutiti da se radi o nekome tko razmišlja tj. o nekoj osobi ili nekome biću. A upravo je to teozofsko poimanje Manasa, jer Manas je besmrtna individualnost, stvarno “Ja”, koje se iznova umata u prolazne osobnosti, a samo po sebi traje vječno. U Glasu tišine opisan je u savjetovanju upućenom kandidatu za inicijaciju: Budi postojan kao onaj koji zanavijek živi. Tvoje sjene (osobnosti) žive i nestaju; ono što će u tebi živjeti zauvijek, ono što u tebi zna, jer to jest znanje, nije nestalnog vijeka; ono je “čovjek koji je živio, koji živi i koji će živjeti i kome nikada neće otkucnuti posljednji čas” (str. 31). H. P. Blavatsky to je jasno opisala u knjizi Ključ ka teozofiji: “Pokušajte zamisliti ‘Duh’, nebesko biće, bez obzira koje mu ime mi nadjenuli, božansko po svojoj prirodi, no još ne dovoljno čisto da bi postalo jedno s onim JEDNIM i mora, da bi to postiglo, tako pročistiti svoju prirodu da konačno dostigne taj cilj. To može postići jedino tako da prolazi individualno i osobno, tj. duhovno i fizički, kroz sva iskustva i osjećaje koji postoje u raznolikom i mnogovrsnom kozmosu. Dakle, nakon što prođe ta iskustva u nižim carstvima, svakom prečkom penjući se sve više i više ljestvicom bitka, on mora proći kroz sva iskustva na svim razinama ljudskog carstva. U srži svega toga je Misao, a imenica u množini je Manasaputra ili ‘Sinovi (univerzalnog) Uma’. Tu individualiziranu ‘Misao’ mi teozofi zovemo stvarni ljudski Ego, to je misaono biće zarobljeno plaštem od mesa i kostiju. Svakako da je to duhovno biće a ne tvar (tj. ne tvar kakvom je mi poimamo na razini objektivnog univerzuma), i upravo to biće je inkarnirajući Ego, koji nadahnjuje životom skup animalnih tvari, ljudski rod, a zovemo ga Manas ili um,” (Ključ ka teozofiji, str. 183, 184).

Ova misao će možda biti jasnije shvaćena ako ukratko proučimo evoluciju čovjeka kroz prošla vremena. Nakon što je četvorstvo bilo polagano građeno, postalo je poput slobodne kuće bez stanovnika, koja je tako prazna stajala u očekivanju dolaska onoga koji je trebao u njoj stanovati. Ime Manasaputra (sinovi uma) obuhvaća čitavu lepezu stupnjeva inteligencija, počevši od moćnih “Sinova Vatre”, čija ljudska evolucija leži daleko iza njih, pa sve do bića koja su postigla individualizaciju u ciklusu koji je prethodio ovom našem, i koja su bila spremna za inkarnaciju na ovoj Zemlji, kako bi mogla ispuniti daljnju ljudsku etapu u tijeku evolucije. Neka uzvišena inteligentna bića inkarnirala su se kao voditelji i učitelji naše nerazvijene ljudske prirode, te su postali osnivači i božanski upravitelji pradavnih civilizacija. Velik broj bića o kojima smo prije govorili, a koja su već imala djelomično razvijene umne sposobnosti, nastanio se u ljudskom četvorstvu, tj. čovjeku još nerazvijenog uma. To su reinkarnirajući Manasaputre, koji su postali stanovnici ljudskog tijela kakvo je tada bilo razvijeno na Zemlji, i upravo ti Manasaputre, reinkarnirajući se kroz stoljeća, predstavljaju reinkarnirajući Ego, Manas u nama, vječni individuum, peti princip u čovjeku. Ljudski rod je tijekom vjekova od tih uzvišenih Manasaputra primio u nasljedstvo prvu iskru uma, te se tako i tada rodila ljuska duša. I upravo te vremenske razlike u samom započinjanju individualnog života, u novoj kvaliteti života s vječnim Božanskom Duhom u ljudskoj duši, objašnjavaju ogromne razlike koje postoje u mentalnim sposobnostima koje nalazimo u sadašnjem čovječanstvu.

Velik broj naziva koji se upotrebljava za taj peti princip vjerojatno je u mnogih koji su počeli studirati teozofiju još i uvećao nejasnoće. Za izraz Manasaputra mogli bismo reći da je povijesno ime, tj. ime koje ukazuje na klasu već individualiziranih duša i na njihov ulazak u čovječanstvo na određenoj točki evolucije; Manas je uobičajeno ime, opisno ime za intelektualnu prirodu tog principa; Individuum ili “Ja”, ili Ego, potcrtava stalnost tog principa, činjenicu da ne umire, da je to princip koji daje osobni pečat, u mislima se odjeljuje od svega što je zaseban entitet, to je Subjekt u zapadnjačkoj terminologiji, za razliku od Objekta; Viši Ego ga razlikuje u kontrastu prema Osobnom Egu, te o tome moramo reći slijedeće: Reinkarnirajući Ego naglašava činjenicu da je to princip koji se neprestano reinkarnira i tako u sebi objedinjuje iskustva svih života proživljenih na Zemlji. Postoje i drugačiji nazivi, no njima se u ovoj početnoj studiji nećemo baviti (op. prev.: viši Ego, viši Manas, viši Um, Kauzalno tijelo i osobni Ego, niži Manas, niži um, niže mentalno tijelo)

Sada moramo proučiti Manas tijekom samo jedne inkarnacije, a što može poslužiti kao primjer za sve, započinjujući s trenutkom u kojem je Ego uvučen (razlozima koji su bili potaknuti prijašnjim životima na Zemlji) u obitelj u kojoj će se roditi kao ljudsko biće i poslužiti mu za još jedno utjelovljenje. Mislilac, zatim, čeka izgradnju “kuće života” u kojoj će boraviti, pri čemu se u tom momentu javlja jedna poteškoća: kako je on sam duhovno biće koje živi na mentalnoj ili trećoj razini, na razini daleko višoj od razine fizičkog univerzuma, on ne može imati utjecaja na molekule grube materije od kojih se izgrađuje njegovo prebivalište, ne može ih staviti pod neposredan utjecaj svojih najprofinjenijih čestica. Stoga on dio svoje supstance, koja se umata astralnom tvari, a zatim, uz pomoć eteričke tvari, prožima čitav nervni sustav još nerođena djeteta u tijeku njegova fizičkog sazrijevanja, kako bi se oblikovao misaoni princip u čovjeka. Ta projekcija Manasa, o kojoj govorimo kao o njegovom odsjaju, njegovoj sjeni, njegovoj zraci, a ima i drugih opisnih i alegorijskih imena, zapravo je niži Manas – za razliku od višeg Manasa – jer Manas za vrijeme trajanja svake inkarnacije ima dvojaku prirodu. O tome H. P. Blavatsky kaže: “Bit Manasa postaje dvojna prilikom utjelovljenja i inkarniranja. Naime, zrake vječnog božanskog Uma, promatrane kao individualna bića, poprimaju dvojnu prirodu koja: a) po svojoj biti i inherentnim karakteristikama kroz um teži ka nebu (viši Manas), i b) koja uključuje ljusku sposobnost mišljenja, na animalnoj razini, no koja je racionalizirana uslijed superiornosti ljudskog mozga i to je kamički usmjeren niži Manas.” (Ključ ka teozofiji, str. 184).

Sada ćemo se osvrnuti samo na niži Manas, te vidjeti koju ulogu ima u građi čovjeka.
On je uronjen u četvorstvo i možemo ga zamisliti kako Kamu čvrsto drži jednom rukom, dok se drugom pridržava za svog oca, viši Manas. Za trajanja ovozemaljskog života tijekom svake uzastopne inkarnacije postavlja se i rješava jedan problem: da li će Manas biti povučen Kamom nadolje i odvojen od trojstva kojemu po svojoj prirodi pripada ili će k svome izvoru pobjedonosno donijeti natrag sva svoja iskustva pročišćena za života na Zemlji? U ovozemaljskom životu su Kama i niži Manas povezani, pa se često prikladno nazivaju Kama-Manas. Kao što smo vidjeli, Kama je izvorište animalnih i strastvenih elemenata, a niži ih Manas racionalizira i dodaje intelektualne sposobnosti, te tako imamo mozak – um, mozak – inteligenciju, odnosno to je djelovanje Kama-Manasa u mozgu i nervnom sustavu, pri čemu upotrebljava fizički instrument kao svoj organ na materijalnoj razini. Za vrijeme trajanja čovjekova života ta su dva principa međusobno isprepletena i rijetko kada djeluju odvojeno, ali učenik teozofije mora znati da Kama-Manas nije neki novi princip, nego je to prožimanje četvrtog s nižim stupnjem petog principa.

(…) Ni jedan Ego nije različit od nekog drugog Ega u svojoj prvotnoj ili izravnoj srži i prirodi. Kao što je već rečeno, ono što će od jednog smrtnika načiniti velikog čovjeka a nekog drugog pretvoriti u vulgarnu, budalastu osobu, jest kvaliteta i sastav fizičke ljušture ili omotača, te primjerenost mozga i tijela za propuštanje i suoblikovanje svjetla koje je istinska čovjekova duša; a ta prikladnost ili neprikladnost je rezultat Karme. (…)

Imamo li na umu da organ kroz koji funkcionira misaoni princip preko manifestacija, nameće ograničenja i načine mišljenja svojstvene nekoj osobi (Upamtimo da su ograničenja i načini razmišljanja ovisni o djelovanju Ega u prijašnjima životima na Zemlji.), lakše ćemo shvatiti kako niži Manas djeluje u čovjeku; mentalna sposobnost, intelektualna snaga, oštroumnost, domišljatost – sve su to njegovi oblici manifestiranja, a mogu se razviti sve do onoga što često nazivamo genijalnošću. H. P. Blavatsky o tome govori kao o “lažnom geniju kao rezultatu kulturne okoline i čiste intelektualne oštroumnosti.” Takva će narav često pokazivati i kamičke elemente kao što su strast, taština i arogancija.

Viši se Manas tek rijetko kada može manifestirati na sadašnjem stupnju ljudske evolucije. Ponekad bljesak s tih uzvišenih predjela osvijetli sumrak u kojemu mi prebivamo, a za svakog su teozofa samo ti odbljesci ona istinska genijalnost: “O, čovječe zemaljski, ti tamničaru božanskog prognana nebesnika.” Teozofija nas uči da prisutnost različitih kreativnih snaga u čovjeku – zajednički nazvanih genijalnost – nije plod puke slučajnosti, niti su to genetski naslijeđene urođene kvalitete koje atavizam često intenzivira, već je to zbir individualnih, prethodno proživljenih iskustava Ega u njegovom prošlom životu i životima. Iako je po svojoj prirodi i esenci sveznajući, njemu je ipak neophodno potrebno iskustvo u ovozemaljskim stvarima, koje iskazuje kroz osobnosti na zemaljski objektivnoj razini, kako bi im omogućio ostvarenje apstraktnih iskustava. (…) Prvotni uvjet za manifestaciju istinske duhovne nadarenosti ili genijalnosti je čistoća života.

Kama-Manas predstavlja čovjekovu osobnost. Uvidjeli smo da je četvorstvo jedna cjelina, osobnost ili “sjena”, a niži Manas daje mu ovu individualnu obojenost, po kojoj se ta osobnost prepoznaje kao “ja”. Ona postaje svjesna sebe kao intelekta, samu sebe shvaća kao različitu od svih ostalih “ja”; zavarana tom prividnom odvojenošću ona na taj način osjeća, te nije svjesna sveopćeg jedinstva izvan svojih osjeta. A niži Manas, privučen živahnošću materijalnih utisaka, upravljen zamasima kamičkih emocija, strasti i želja, primamljen materijalnim stvarima, oslijepljen i zaglušen olujnim povicima u koje je uronjen – taj je niži Manas sklon zaboraviti čistu i mirnu veličajnost svog mjesta rođenja, pa se baca u strastveni nemir koji umjesto mira donosi tek obični ushit. I neka bude upamćeno da je baš taj, sasvim niski Manas, onaj koji svojim dodirom podaje osjetilima i animalnoj prirodi okus užitka. No, što je uopće strast koja niti predviđa niti pamti, čemu ekstaza ako uz nju nema profinjene snage imaginacije, nježnih boja mašte i sanja?

Ali ima i drugačijih okova, sapinjujućih i još jačih, koji niži Manas čvrsto vežu uz zemlju. Iskovani su od ambicija, od želje za slavom, možda se žudi politička moć ili intelektualna nadmoć. Tako dugo dok je bilo čiji rad iznuđen samo da bi se pridobila ljubav, nagrada ili priznanje da je rad “moj” a ne nekog drugog, tako dugo dok i u najtajnovitijem kutku srca ostaje makar i slabašna žudnja koja nas odvaja od zakona kozmosa, tako dugu će i Manas, usprkos velikim ambicijama, usprkos širenju milosrđa i usprkos plemenitim postignućima, ostati obojen Kamom, te neće biti čist kao što je čist njegov izvor.

DJELOVANJE MANASA

Uvidjeli smo da je peti princip dualni tijekom svakog razdoblja zemaljskog života i da niži Manas, povezan uz Kamu, tzv. Kama-Manas, funkcionira u mozgu i nervnom sustavu čovjeka. Sada moramo krenuti dalje s našim istraživanjima kako bismo mogli jasno razlučiti aktivnost višeg Manasa od onog nižeg, te tako bolje shvatiti kako funkcionira ljudski mozak.

Dakle, stanice mozga i nervnog sustava, kao i sve ostale stanice, građene su od sićušnih čestica, molekula. Te se molekule međusobno ne dodiruju, nego ih grupirane zajedno drži ona manifestacija Vječnog Života koju nazivamo privlačnom silom. Kako jedna drugu ne dodiruju, u stanju su vibrirati ako su pokrenute, a zapravo su u stanju neprestanog pokreta. H. P. Blavatsky napominje da je molekularno gibanje najniži i najmaterijalniji oblik Jedinstvenog Vječnog Života. Njegovo je gibanje “Veliki Dah” i izvor je svakog pokreta na bilo kojoj razini u kozmosu. U sanskrtskom su jeziku korijeni riječi duh, dah, biće i gibanje u osnovi isti, a Rama Prasad kaže da “svi ovi korijeni kao počelo imaju zvuk što ga stvara disanje životinja” – zvuk izdisaja i udisaja.

Tako niži um, Kama-Manas, djeluje na molekule nervnih stanica kroz gibanje – potiče ih na vibriranje i tako na fizičkoj razini pokreće umnu svijest. Sam Manas ne bi mogao djelovati na te molekule, ali njegova zraka, niži Manas, umotan u astralnu materiju i poveza s kamičkim elementima, u stanju je pokrenuti fizičke molekule čime omogućuje “svijest u mozgu”, uključujući tu pamćenje i sve ostale funkcije mozga koje su nama poznate. Te manifestacije, “kao i sve ostale pojave na materijalnoj razini… moraju u konačnoj analizi biti povezane sa svijetom vibracija”, kaže H. P. Blavatsky. Ali, naglašava ona, “po svom podrijetlu one pripadaju drugačijem višem svijetu sklada”. Njihov je izvor u manasičkoj esenci, u zraci, ali su na materijalnoj razini pretvorene u vibracije koje djeluju na molekule mozga.

U teozofskom rječniku takvo djelovanje Kama-Manasa zove se psiha. Sve mentalne i emotivne aktivnosti uzrokovane su tom psihičkom energijom, koja je ograničena fizičkim instrumentom putem kojeg djeluje. To je već bilo detaljno razloženo, a sada će biti razjašnjen i logički temelj navedenih iskaza. Ako je molekularna građa mozga kvalitetna i ako je rad kamičkih organa (jetre, slezene i sl.) zdrav i uredan – tako da ne remeti molekularnu građu živaca koji ih povezuju s mozgom – tada će psihički dah, preplavljujući taj instrument, probuditi u toj čistoj Eolijskoj harfi harmoničnu i snažnu melodiju. Dočim gruba ili oskudna molekularna građa, kao i nered izazvan alkoholom, krv zatrovana nečistim životom ili bludnošću, olabavljuje ili previše steže strune Eoliove harfe, koje postaju zabrtvljene prljavštinom ili istrošene grubim postupcima, te u trenutku u kojem psihički dah prijeđe preko njih one su nijeme ili sviraju oštar, disonantan ton – ne zato što tu nema daha, nego stoga što su strune pokvarene.

Ona sposobnost o kojoj govorimo kao o pamćenju na fizičkoj razini ovisna je o reakciji tih molekula mozga na poticaj iz nižeg Manasa i ne postoji nikakva veza među mozgovima uzastopno reinkarnirajućih osobnosti, osim kroz viši Manas, koji ih svaki put isijavanjem svoje zrake nadahnjuje i prosvjetljuje. Dakle, iz toga neminovno proizlazi da, osim ako se svijest čovjeka ne uzdigne do one druge. Sposobnost sjećanja prolaznog je karaktera u čovjekovoj kompleksnoj prirodi, a sjećanje na prošle živote mogu imati samo oni koji su u stanju podići svoju svijest na razinu besmrtnog Mislioca, te mogu, slikovito rečeno, putovati u svijesti gore-dolje niz zraku koja je most između smrtnog čovjeka koji nestaje i besmrtnog koji traje. No ako smo u stanju izdići iz ove naše čahure svoju svijest, duž zrake koja spaja niže s našim istinskim Jastvom i tako dostići viši Manas, tamo ćemo naći cjelokupnu prošlost svih naših prijeđenih života na Zemlji, pohranjenu u memoriju vječnog Ega. Tu prošlost možemo dozvati natrag u naš mozak putem iste one zrake pomoću koje se možemo popeti naviše do našeg “Oca”. Ali to je dostignuće koje pripada razvijenijem stadiju čovjekove evolucije i, sve dok se ta razine ne dostigne, uzastopne osobnosti povezane manasičkom zrakom odijeljene su jedna od druge, te ih zato ne povezuje nikakvo sjećanje. To je jasno svakome tko je o tome razmišljao, ali kako je na Zapadu ponešto nepoznata razlika između osobnosti i besmrtne individualnosti, dobro je ukloniti sve nepoznanice na tom području.

Niži Manas može se razvijati u jednom od ova tri pravca: može se uzdići do svog izvora i, uz neprestano i neumorno ulaganje u to nastojanje, postati konačno jedno sa svojim “Ocem na nebu” ili višim Manasom – Manasom neuprljanim zemaljskim elementima, čistim i neokaljanim. On se može djelomice uzdizati, a djelomice je sklon padati naniže – to je najčešći slučaj kod prosječnog čovjeka. Može ga zadesiti najtužnija od svih sudbina: da bude tako opterećen kamičkim elementima da na kraju postaje jednak njima te biva otrgnut od svog roditelja i nestaje.

Prije nego što proučimo te tri sudbine, moramo dodati još nekoliko riječi u svezi s djelovanjem nižeg Manasa.

Što se niži Manas više odvaja od Kame, to više postaje gospodarom nižeg dijela u čovjeku, iskazujući tako sve više svoju istinsku i pravu prirodu. U Kami je želja, pokrenuta tjelesnim potrebama, i Volja, koja je isijavajuća energija Jastva u Manasu, često zarobljena neobuzdanim fizičkim porivima. Ali može se dogoditi da Manas “kroz neko vrijeme bude odvojen od Kame i tada postaje vodič najviših mentalnih sposobnosti i organ slobodne volje u fizičkom čovjeku”. Preduvjet za tu slobodu je ukroćena Kama – Kama položena pod noge osvajača… Sve dok Kama nije obuzdana, Želja će biti gospodarom Volje.

S druge strane, što je niži Manas slobodniji od Kame, postaje sve sposobniji provesti do osobnosti s kojim je povezan, impulse koji dolaze s njegovog izvorišta. Kao što smo već vidjeli, tada će zablistati duhovna nadarenost, svjetlo koje od višeg Ega prodire kroz niži Manas sve do fizičkog mozga, odakle se objavljuje svojoj okolini. A i sama H. P. Blavatsky ističe da takvo prosijavanje može čovjeka uzdići iznad normalne granice ljudskih moći. “Viši Ego”, kaže ona, “ne može direktno djelovati na fizičko tijelo, budući da njegova svijest pripada sasvim drugoj razini i razinama misli, dok niže “ja” može, s tim da će djelovanje i ponašanje ovisiti o njegovoj slobodnoj volji i izboru, shodno čemu će ili gravitirati naviše prema svom roditelju (‘Ocu na nebesima’) ili pak prema ‘životinji’ (čovjeku od mesa) u kojoj prebiva. Viši je Ego, kao dio esence Univerzalnog Uma, neograničeno sveznajuć na svojoj razini, dok u našoj zemaljskoj sferi postoji samo kao potencijal, a to je stoga što ovdje može djelovati jedino kroz svoj alter ego, kroz osobnost. Dakle, prvospomenuto tijelo – vehikl, nosilac je svijesti sveukupnog znanja iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, i upravo je to onaj praizvor s kojeg njegov ‘dvojnik’ (niži Manas) letimično zahvaća pogledom ono što je izvan čovjekovih osjetila, a viđeno prenosi do određenih stanica u mozgu i na taj način čovjek postaje vidovit, vrač ili prorok. To je ona prava vidovitost o kojoj ćemo uskoro reći nekoliko riječi. Svakako da je ona posve rijetka i kao rijetkost dragocjena. “Blijed i iskrivljen odraz” te pojave naći ćemo na spiritističkim seansama o kojima H. P. Blavatsky piše: “Što je u stvari medij? Izraz medij, ako pri tome ne mislim na stvari i objekte, pridaje se osobama kroz koje se vidi ili prenosi radnja neke druge osobe i bića. Za spiritiste koji vjeruju u komunikaciju s bestjelesnim duhom, koji se može iskazati kroz medij ili ga može potaknuti na prenošenje svojih poruka, ta pojava izgleda kao blagodat i velika povlastica. S druge strane, za nas teozofe koji, za razliku od spiritista, ne vjerujemo u komunikaciju s duhovima, taj dar predstavlja jedno od najopasnijih psihičkih stanja. Medij nije nitko drugi nego netko u čijoj osobnosti, ili zemaljskom umu, količina astralnog svjetla tako dominira da time ispunja njegovu čitavu konstituciju fizičkog tijela. Na taj način su svaki organ i stanica ugođeni i podložni strahovito snažnoj i neprirodnoj tenziji.”

Vraćamo se na tri sudbine o kojim smo prije govorili, a od kojih bilo koja može zadesiti niži Manas.

On se može izdići do svog izvora i postati jedno s Ocem na nebu. Do tog postignuća može se jedino doći tijekom mnogih uzastopnih inkarnacija koje su sve svjesno okrenute prema tom cilju. Sa svakim novim životom fizičko tijelo postaje sve tankoćutnije, te prilagodljivije na vibracije prijemljive za manasičke impulse, tako da manasička zraka treba postupno sve manje grubu astralnu materiju kao svoje tijelo – vehikl (astralno tijelo). Jedan dio misije manasičke zrake jest da se postupno oslobodi slijepog, zavaravajućeg elementa, koji je, iako s njom sačinjava određenu duhovnu jedinku, na ovoj razini ipak dovodi u tako tijesnu vezu s materijom da time potpuno zaklanja njenu božansku prirodu i osujećuje njenu intuiciju. Ona se iz života u život čisti od tog “slijepog zavaravajućeg elementa”, sve dok konačno, kao gospodar Kame, s fizičkim tijelom usklađenim s umom, tj. nižom prirodom prilagođenoj višoj, zraka ne postane jedno sa svojim isijavajućim izvorom. Tako se rađa Adept, “Otac i Sin”, postavši jedno na svim razinama, kao što su oduvijek i bili “jedno na nebesima”. Za njega je krug inkarnacija završen, prijeđen je ciklus svih potrebnih iskustava. Stoga se On može inkarnirati po volji, kako bi poslužio čovječanstvu, ili može boraviti na razinama oko Zemlje gdje je bestjelesan, pomažući daljnju evoluciju naše planete i ljudskog roda.

Nadalje, niži Manas može djelomice stremiti prema višem, a djelomice naginjati prema nižem. To je uobičajeno ponašanje prosječnog čovjeka. Čitav je život bojno polje, a bitka plamti u nižem manasičkom predjelu, gdje se Manas rve s kamom za prevlast nad čovjekom. Čim težnja za višim pobijedi, slamaju se lanci osjeta, a niži se Manas preplavljen svjetlom svog rodnog mjesta vine uvis na snažnim krilima stresajući sa sebe zemaljski prah. Ali, gle! Podrezana krila uskoro posustaju, malaksaju, dršću, sve slabije zamahuju zrakom i sunovraćuje se kraljevska ptica čije je pravo stanište u višim sferama, ponovno se srućuje u zemaljski glib, gdje je Kama verigama zakiva.

Što li se događa s nižim Manasom, kojeg smo sada proučili, kada završi razdoblje inkarnacije, a vrata smrti prepriječe se na našem putu života?

Kama-Manas oslobađa se ubrzo nakon smrti fizičko tijela, te neko vrijeme boravi na astralnoj razini zaogrnut tijelom astralne materije. Odatle se postupno oslobađa manasička zraka, čista i neokaljana, i nakon što u nižim razinama Devachana (op. prev.: Devachan = niži dio mentalne razine, u kršćanskoj terminologiji – nebo ili raj.) proboravi duže vrijeme, vraća se svom izvoru, noseći sa sobom ona životna iskustva čija je priroda dostojna da bude preuzeta od Višeg Ega. Na taj način Manas opet postaje jedinstven u drugom dijelu razdoblja koje protječe između dviju inkarnacija. Manasički Ego, ponad kojeg lebdi Atma-Buddhi – a to su dva najviša principa u ljudskoj građi kojima se još nismo bavili – prelazi u devachansko stanje svijesti, gdje se odmara od životnih borbi kroz koje je prošao. Iskustva tek završenog zemaljskog života prenosi u manasičku svijest niža zraka povučena natrag u svoj izvor. Na devachanskoj razini ta iskustva omogućuju nastavak zemaljskog života lišenog svih patnji, te ispunjenje zemaljskih težnji i želja, ukoliko su bile čiste i uzvišene. Poetična izreka da “um stvara svoje vlastito nebesko carstvo” istinitija je nego što bi mnogi pomislili, jer čovjek je uvijek ono što misli, a u devachanskoj razini je um oslobođen grube fizičke materije kroz koju djeluje na objektivnoj razini. Razdoblje Devachana je vrijeme za usvajanje životnih iskustava, ponovno stjecanje ravnoteže prije početka novog putovanja. (…) Takvo devachansko stanje svijesti traje u nejednako dugim razdobljima – proporcionalno dostignutom stadiju u evoluciji – te se smatra da Devachan prosječnog čovjeka traje nekoliko stotina godina, a ponekad i više od tisuću i pet stotina godina. Istovremeno, onaj dio nečistog omotača nižeg Manasa koji ostaje isprepleten s Kamom, ponešto smućuje svijest astralnog tijela, donosi mu nepotpuno pamćenje događaja iz upravo završenog zemaljskog života. Ako su za trajanja inkarnacije emocije i strasti bile snažne, a manasički element slab, tada će astralno tijelo biti tako ispunjeno energijom, da će i dalje postojano trajati tijekom dužeg vremenskog razdoblja i nakon što je fizičko tijelo već mrtvo. U njemu će se pojaviti znatna količina svijesti, ovisno o tome koliko će manasička zraka biti nadvladana silovitim kamičkim elementima, te koliko od same zrake ostaje u njima zapreteno. S druge strane, ako je upravo završeni život na Zemlji bio ispunjen misaonim raspoloženjima i čistoćom, u astralnom će tijelu biti malo energije, te će ono kao tek blijeda prividna slika osobe kojoj je pripadalo ubrzo izblijediti, raspasti se i nestati.

Sada ćemo bolje razumjeti “utvaru”, o kojoj smo prije govorili. Ona je u stanju iskazati znatnu dozu inteligencije, ako je manasički element još prisutan u većoj mjeri, što se događa s astralnim tijelom osoba s jakom animalnom prirodom, te silovitim, ali i surovim intelektom. Naime, inteligencija neke kamički snažne osobe može biti izvanredno jaka i djelotvorna, iako nije profinjena ili osjetljiva, te utvara takve osobe, dodatno vitalizirana magnetskim strujanjima, koja do nje dopiru od osoba koje još uvijek žive u fizičkom tijelu, u stanju je u znatnoj mjeri iskazati intelektualne sposobnosti nižeg tipa. (…) Ne smijemo zaboraviti da i bez seansi može doći do nepovoljna kontakta između kamičkih utvara i živih ljudi. Kao što smo već napomenuli, njih privlače mjesta koja udovoljavaju animalnoj prirodi čovjeka: krčme, kockarnice, javne kuće – sva ta mjesta puna su opakog magnetizma, to su vrtlozi magnetskih strujanja najnečistije vrste. Ona magnetskom snagom privlače utvare, koje time postaju uvučene u psihičke virove svega zemaljskog i čulnog. Oživljena strujanjima bliskim njima samima, astralna tijela postaju sve aktivnija i snažnija. Natopljena zračenjima strasti i želja koje fizički više ne mogu zadovoljiti, svojim magnetskim strujama pojačavaju slične struje u drugim živim ljudima, pri čemu se poticaj i odgovor na nj neprestano nadovezuju, a animalna priroda fizičke osobe postaje sve nadmoćnija: što se više njome poigravaju sile kamičkog svijeta, to je se manje može voljom kontrolirati. (…) Ako u prirodi postoje razine različite vrste od one fizičke, nikakvo umovanje neće učiniti da one nestanu, vjerovanje u njihovu egzistenciju iznova će se buditi, no istinsko znanje daje im jasno mjesto u kozmičkom poretku i ruši praznovjerje točnim razumijevanjem njihove prirode i zakona po kojima djeluju. Pritom ne smijemo zaboraviti da se osobe čija je svijest na fizičkoj razini, mogu zaštiti od nepovoljnih utjecaja tako da sačuvaju čist um i jaku volju.

Postoji i treća mogućnost za Kama-Manas kojoj ćemo sada posvetiti pažnju, a za koju smo već prije napomenuli da je to sudbina koja može zadesiti kamički princip, a “zastrašujuća je po svojim posljedicama”.

On se može odvojiti od svoga izvora, stopiti se s Kamom umjesto s višim Manasom. To je, srećom vrlo rijetka pojava, tako rijetka u ljudskom životu kao što je rijetko, samo u dijametralno suprotnom pravcu, potpuno sjedinjenje s višim Manasom. No, ta mogućnost postoji i mora biti razjašnjena.

Kama može neku osobnost tako snažno kontrolirati da u borbi između kamičkih i manasičkih elemenata pobjedu odnesu oni prvi. Niži Manas može postati tako zarobljen da njegova esenca postaje sve tanja i tanja od neprestanih povreda i oštećenja, sve dok naposljetku tvrdokorno prepuštanje poticajnim željama ne urodi neizbježnim plodom, te nježna spona koja povezuje viši s nižim Manasom, ta “srebrna nit koja ga veže uz Učitelja u nama”, ne prsne i razdvoji se. U tom slučaju, za vrijeme zemaljskog života, niže četvorstvo otrgne se od Trojstva uz koje je prije bilo vezano i viša priroda se u cijelosti rastavlja od niže. Ljudsko biće je rascijepljeno nadvoje, životinja se oslobodila, nezauzdano baulja naokolo, noseći sa sobom odsjaj onog manasičkog svjetla koje je trebalo biti njegov vodič kroz pustinju života. Opasnija je to zvijer od svojih srodnika u nerazvijenom životinjskom carstvu i to upravo stoga što u sebi ima djeliće višeg mentala čovjeka. (…) Što li će se s njim dogoditi nakon što zamru pogrebna zvona?

Njegovo je astralno tijelo biće sa strahovito silnom moći i čudnovatom karakteristikom koja mu omogućuje da se u iznimno rijetkim slučajevima ponovno inkarnira među ljudima. Nije to tek obična “utvara” zahvaćena procesima dezintegracije, već ona u sebi sadrži previše u metežu zamršenih manasičkih elemenata, a da bi se mogla u svemiru razgraditi na prirodan način. To je potpuno neovisan entitet, no sumoran a ne blistav, s oskrnavljenim, umjesto pročišćujućim manasičkim plamom, no ipak je u stanju zaodjenuti se plaštem od mesa i još jednom doći kao čovjek među ljude. Takav čovjek – ako uopće tu riječ možemo upotrijebiti za čovječju čahuru sa zvjerskom nutrinom – živi svoj zemaljski život kao neprijatelj naspram svih onih čija je ljudskost normalna. S instinktima svojstvenim jednoj zvijeri, bez emocija, gonjen strastima, sušta zloća što namjerno nanosi zlo na način posve nepoznat životinjama koje reagiraju po prirodnim impulsima – takav netko kao reinkarnirano biće upravo je pojam sušte opakosti. Ti pokvareni monstrumi mrlje su na stranicama ljudske povijesti nad kojima ne možemo a da ne zavapimo: “Zar je to ljudsko biće?” Tonući sve niže i niže sa svakom uzastopnom inkarnacijom, ta se zla sila postupno istroši, te takva osobnost, odijeljena od izvora života, naposlijetku nestane. Ona se raspada da bi kasnije bila ugrađena u druge oblike živih tvari, no njena je ponovna zasebna egzistencija nemoguća. To je kuglica sklizla s niske života. Besmrtni Ego, koji je bio inkarniran u toj osobnosti, ne prihvaća iskustva iz te inkarnacije, nije požnjeo urod sa zasijane zemaljske njive.

Njegova zraka nije mu ništa vratila na počelo, njegovo je djelovanje u tom životu bilo potpun promašaj koji ne pridonosi tkanju svog vječnog Jastva.

SUPTILNI OBLICI ČETVRTOG I PETOG PRINCIPA

Do sada je čitalac već zasigurno shvatio da je “astralno tijelo” širok pojam koji se može koristiti za nekoliko različitih oblika. Stoga bi bilo dobro da sada ukratko izložimo sve suptilne oblike, ponekad i netočno nazvane astralnima, a koji pripadaju četvrtom i petom principu.

Ljudi mogu projicirati pravo astralno tijelo – koje se sastoji, kako i samo ime implicira, od astralne materije – ali za razliku od eteričkog dvojnika, odbareno je inteligencijom i u stanju je poprilično se odmaknuti od fizičkog tijela kojemu pripada. To astralno tijelo je, kako što smo već vidjeli, vehikl svijesti. Mediji i senzibilni ljudi ga projiciraju nesvjesno, a upućeni svjesno. Ono može putovati u udaljena mjesta brzinom misli, sakupiti utiske o viđenim stvarima i donijeti ih natrag do fizičkog tijela. Ako se radi o mediju, on svoje utiske može prenijeti drugima dok mu je fizičko tijelo još u transu, ali u pravilu nakon što senzibilan čovjek izađe iz transa, njegov mozak više ne zadržava tako stečene utiske; u njegovom sjećanju ne ostaje nikakav trag tako doživljenih iskustava. Tek vrlo rijetko može astralno tijelo, kroz vibracije koje potiče, utjecati na mozak tako da u njemu ostaje trajno sjećanje na proživljeno: samo u tom slučaju je senzibilnom čovjeku moguće sjetiti se podataka usvojenih u transu. Posvećeni učenik zna kako u mozak utisnuti saznanja stečena u astralnom tijelu, pri čemu je njegova volja aktivna, dočim je volja medija pasivna.

Za vidovite astralno tijelo je posrednik kojeg nesvjesno upotrebljavaju u slučaju kada njihovo viđenje nije samo hvatanje astralnog svjetla. Tada astralno tijelo stvarno putuje do udaljenih mjesta gdje se može prikazati senzibilnim osobama ili osobama upravo zapalim u nenormalna živčana stanja. Ono im se ponekad javlja – kada je blago nadahnuto sviješću – kao oblik nejasna obrisa koji ne zamjećuje svoje okruženje.

Takvo tijelo znalo se pojaviti daleko do umiruće osobe tik pred njenu smrt, a prikazalo se onima koji su s tom osobom bili povezani rodbinskim vezama, ljubavlju ili mržnjom. (…) Astralno tijelo se oslobađa u slučajevima bolesti, kao i eterički dvojnik, a također i u snu i u transu. Uvjet za takvo astralno putovanje jest mirovanje fizičkog tijela.

Astralno tijelo se također zna pojavljivati na spiritističkim seansama, gdje može prouzročiti neke inteligentnije pojave. Ne smijemo ga zamijeniti s “utvarom”, čitatelju već spoznatom, koja predstavlja kamičke ili kama-manasičke ostatke mrtve osobe, dok je tijelo koje sada proučavamo uvijek projekcija astralnog dvojnika žive osobe.

Viši oblik suptilnog tijela koji pripada Manasu poznat je pod imenom Mayavi Rupa ili “tijelo-iluzija”. Mayavi Rupa je profinjeno tijelo koje Adept ili posvećeni učenik oblikuje svojom svjesno usmjerenom voljom. Ono može, ali ne mora, nalikovati fizičkom tijelu, jer oblik koji mu se daje odgovara svrsi za koju je projicirano. Takvo tijelo je potpuno svjesno, to je zapravo drugačije uređeno mentalno tijelo. Adept ili posvećenik može tako putovati po svojoj volji, bez tereta fizičkog tijela, imajući pod kontrolom sve svoje sposobnosti uz potpunu svijest o svemu što se zbiva.

On može na fizičkoj razini po volji učini Mayavi Rupa vidljivim ili nevidljivim, a rečenica kojom chela (posvećeni učenik) i ostali opisuju Adepta “u njegovom astralu”, znači da ih je posjetio u svojoj Mayavi Rupa. Ako odluči, on ga može učiniti istovjetnim fizičkom tijelu, toplim i čvrstim na dodir, vidljivim, sposobnim za razgovor, te po svim karakteristikama prikazati kao ljudsko biće. Ali takvu moć za stvaranje istinskih Mayavi Rupa imaju samo Adepti i chele. To ne može poći za rukom neizučenima, bez obzira na njihove izvanosjetilne sposobnosti, jer to je manasičko a ne psihičko stvaranje, te chela može stvoriti “tijelo-iluzija” samo prema uputama svog Gurua.

VIŠI MANAS

Kao što smo već vidjeli, besmrtni Mislilac se sam po sebi tek vrlo rijetko može manifestirati na fizičkoj razini u sadašnjem stupnju ljudske evolucije. Pa ipak mi smo u stanju nakratko zahvatiti pogledom moć koja prebiva u njemu, to više što u nižem Manasu nalazimo tu istu moć i, ma koliko ona bila “stiješnjena, zatočena i sputana”, ona ipak postoji. Već nam je znano da je niži Manas “organ slobodne volje u fizičkom čovjeku”. Slobodna volja prebiva u samom Manasu kao oličenju Mahata, Univerzalnog Uma. Iz Manasa nam dolazi osjećaj slobode, saznanje da možemo ovladati samim sobom – to je ono istinsko sagledanje više prirode u nama koja može obuzdati onu nižu, ma koliko se ta niža borila i protivila sputavanju. Uspijemo li ikada svoju svijest poistovjetiti s Manasom umjesto s Kamom, a našu nižu prirodu pretvoriti u ukroćenu životinju, ona više ne postoji kao “ja”. (…)

Bit ću toliko slobodna ovdje citirati odlomak iz svog članka na temu slobodne volje, objavljenog u časopisu “Put”:

“Jedino neograničena volja može biti apsolutno slobodna; neograničeno i apsolutno su jedno; sve ono što je uvjetovano mora biti, na temelju te uvjetovanosti, relativno i stoga djelimice obvezatno. Kako ta volja upravlja svemirom, ona postaje uvjetovana zakonima njoj svojstvene manifestacije. Manasički entiteti su odijeljeni oblici te volje, od kojih je svaki uvjetovan izvana. Unutar sfere njena je aktivnost sloboda, te je u svom vlastitom svijetu slika univerzalne volje koja odražava univerzum. Kako se ta volja, djelujući na svakoj sukcesivnoj razini, kristalizira kao materija u sve gušćem obliku, njena je manifestacija uvjetovana materijom u kojoj djeluje, dočim je, u odnosu na tu materiju, ona sama slobodna. U svakom stadiju u svijesti se javlja unutarnja sloboda, dok ispitivanja pokazuju da se ta sloboda izražava unutar granica razine manifestacije na kojoj djeluje, slobodna doduše za djelovanje prema nižem, no još uvijek onemogućena za pravu manifestaciju zbog neodgovaranja nižih oblika na svoj impuls. Viši Manas je taj u kojem prebiva slobodna volja: ukoliko se radi o nižem četvorstvu (kao plod Mahata, Trećeg Logosa, Riječi tj. manifestacije Volje) ograničen je u svom izražavanju u nižoj prirodi tromošću kojom neka osobnost odgovara na njegove impulse. U samom nižem Manasu (koji je uronjen u osobnost) prebiva nama poznata volja: pod utjecajem je strasti, nagona, žudnji, utisaka izvana, no ipak se uporno nameće nad sve to snagom koju crpi iz svoje esencijalne prirode, voljom koja je jedno s višim Egom čija je zraka. Slobodna je od svega što je niže od nje, u stanju je utjecati na Kamu i na fizičko tijelo, ma koliko pritom njeno potpuno očitovanje može biti onemogućavano i ometano grubom materijom u kojoj djeluje. Da je volja tek puki mehanizam fizičkog tijela, žudnji i strasti, odakle bi se javio osjećaj za “Ja” koje može rasuđivati, željeti, nadvladati? (…)”

Postoji još jedna sila koja prebiva u višem Manasu, a manifestira se na nižim razinama u onima koji svjesno prihvaćaju viši Manas za svog gospodara: ta sila je sposobnost stvaranja određenih oblika snagom volje. Tajno učenje navodi: “Kriyashakti. Misteriozna snaga misli koja svojom prirođenom energijom može proizvesti vanjske, vidljive, pojavne učinke.”

Antički narodi vjerovali su da će se svaka misao manifestirati u pojavnom obliku ako na nju duboko usmjerimo svoju koncentraciju. Ili, slično tome, snažna volja urodit će željenim rezultatom. To je tajna svake istinske “magije” i vrlo je važan predmet proučavanja, a kako znanost Zapada dodiruje tek njeno rubno područje toj ćemo pojavi kasnije posvetiti više pažnje, te zasada nećemo prekidati slijed proučavanja koja smo započeli.

Dakle, od H. P. Blavatsky naučili smo da Manas, ili viši Ego, kao “dio esence univerzalnog Uma bezgranično sveznajuć na svojoj razini”, razvija svoju svijest do savršenstva evoluirajući kroz iskustva, te je “tijelo – vehikl – svega znanja iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti”. Kada taj besmrtni entitet uspije preko svoje zrake, nižeg Manasa, potaknuti mozak nekog čovjeka, tada taj čovjek ima sposobnosti izvan uobičajenih – on je genij ili vidovit čovjek. Ovako su obrazloženi uvjeti za vidovitost:

“Sposobnost o kojoj smo govorili (tj. vizija istinski vidovitog čovjeka) može se razviti na jedan od ovih načina: a) uz uvjet da se snagom volje paraliziraju pamćenja i instinktivan rad svih fizičkih organa, pa čak i stanica u fizičkom tijelu što je čin koji ne predstavlja poteškoće onima kod kojih je svjetlo višeg Ega već uspjelo uništiti i zauvijek podrediti strastvenu prirodu osobnog nižeg ega; to polazi za rukom samo adeptima; b) kroz reinkarniranu osobnost koja je u prijašnjem životu, kroz najviši stupanj čistoće i usmjerenosti ka istinskom, postigla svetost i svetačko dostojanstvo blisko stanju jednog jogija. Postoji i treća mogućnost prema kojoj se kroz mistične vizije može doprijeti do razine višeg Manasa, ali se ona javlja vrlo rijetko i neovisna je o volji vidovitog čovjeka: radi se o potpunoj iscrpljenosti i slabosti fizičkog tijela kao posljedicama bolesti i patnji…”

Proučavanje nas je odvelo dovoljno daleko, tako da sada čitatelj može shvatiti razliku u djelovanju između višeg Ega i njegovih zraka. Genij, koji vidi i bez nepotrebna umovanja, dolazi od višeg Ega, a jedan od njegovih darova je i istinska intuicija. Logičko razmišljanje sposobnost je za rasuđivanje i procjenjivanje kojim ocjenjujemo činjenice dobivene promatranjem, međusobno ih uspoređujemo, dolazimo do uvjerenja i iz njih izvodimo zaključke – dakle, sve te umne operacije rezultat su djelovanja nižeg Manasa u mozgovnom aparatu čovjeka. Njegov instrument je logično rasuđivanje: induktivno zaključivanje vodi od poznatog k nepoznatom i rezultira donošenjem pretpostavki, a deduktivno eksperimentalnim provjeravanjem pretpostavki vodi opet k poznatom.

Intuicija je, kao što možemo zaključiti po njenu podrijetlu, sposobnost opažanja i pronicanja; proces je izravan i brz kao i očni vid. Na taj način gledaju oči inteligencije, to je nepogrešivo prepoznavanje istine koja je sadržana na mentalnoj razini. Intuicija vidi sa sigurnošću, njena je vizija jasna, njen glas je nepokolebljiv. Međutim, sigurnost u intuitivnom spoznavanju ne možemo nikako dokazati, jer je ona izvan i iznad razuma. Mi vrlo često pogrešno mislimo da su naši instinkti, zaslijepljeni i smućeni strastima i požudama – intuicija, pa tako obične kamičke impulse uvažavamo kao da su uzvišeni glas višeg Manasa. Da bi se taj glas sa sigurnošću mogao prepoznati, potrebna je pažljiva i dugotrajna vježba na samome sebi; ali u jedno možemo biti sigurni: dok smo u vihoru svoje osobnosti, dok oluje strasti i žudnje urliču oko nas, dok nas valovi emocija bacaju amo-tamo, dotle glas višeg Manas ne može doprijeti do naših ušiju. I neće biti vladavine Ega sve dok je oko nas vatra ili vihor, gromovi ili oluje. Tek kada se spusti duboka tišina čiji mir možemo osjetiti, kada čovjek zakloni plaštem svoje lice i uši tako da ne čuju ovozemaljsku tišinu, tek će tada začuti glas tiši i od same tišine, glas istinskog Jastva.

H. P. Blavatsky pisala je o tome u svojoj knjizi Razotkrivena Izida: “Razum, koji je sjedinjen s fizičkim dijelom čovjekove prirode, omogućuje čovjeku prevlast nad životinjama i podvrgavanje prirode sebi u korist. Svijest, koja je sjedinjena s duhovnim dijelom, služi čovjeku kao nepogrešiv vodič kroz labirint osjećaja. Savjest je trenutačno razlučivanje između dobra i zla, za što je sposoban jedino duhovni dio čovjeka koji je savršeno čist i mudar, jer je dio božanske čistoće i mudrosti. Ti poticaji su neovisni o djelovanju razuma, tako da se mogu iskazati u čistom obliku jedino onda kada im se ne nameću niže sklonosti naše dvojne prirode. Budući da se razum izražava kao sposobnost našeg fizičkog mozga, i to ona koju točno definiramo kao sposobnost donošenja zaključaka na temelju pretpostavki, pri čemu se oslanja na doživljaje ostalih osjetila – taj isti razum ne može po svojim odlikama biti izravno upućen na naš božanski duh. Naime, Duh zna – stoga je za njega svako razmišljanje, uključivši promišljanje i dokazivanje – potpuno beskorisno. Dakle, ako na određeni entitet gledamo kao na izravnu emanaciju vječnog Duha Mudrosti, tada nam mora biti jasno da taj entitet ima iste značajke kao i sama esenca ili cjelina, koje je taj entitet dio. Nije čudno da su stari teurzi s izvjesnom sigurnošću zaključili da se racionalni dio čovjekove duše (duha) nikada u cijelosti ne izlijeva u fizičko tijelo, nego do njega dopire filtriran kroz iracionalnu ili astralnu dušu, koja služi kao posrednik ili medij između duha i tijela. Čovjek koji je uspio u dovoljnoj mjeri svladati materiju tako da do njega izravno dopre svjetlo iz njegova blještećeg Augoeida (Ego, viši Manas), istinu naslućuje intuitivno. Pri donošenju suda neće pogriješiti, makar mu bešćutan razum došaptavao kojekakve sofizme, i to stoga što je od njega osvijetljen. Iz toga slijedi da se proricanje, pretkazivanje i tzv. božanska inspiracija javljaju kao rezultat obasjavanja što ga odozgo šalje naš osobni besmrtni duh”.

Taj Augoeid, prema vjerovanju neoplatonista, a i prema teozofskom učenju, “svojim sjajem obasjava dušu osobnosti, astralnu dušu” tj. kama-manasičku osobnost ili niži ego, kako to zovemo u suvremenoj teozofiji. (Moramo imati na umu da u vrijeme kada je bila pisana Razotkrivena Izida, terminologija još nije bila ustaljena kao što je danas…) Tek kada se niži ego očisti od svakog traga strasti, a niži Manas oslobodi od Kame, može “onaj blistajući” djelovati na nj. H. P. Blavatsky govori o tome kako se posvećeni susreću licem u lice s višim Egom. Nakon govora o Trojstvu u čovjeku, tj. Atma-Buddhi-Manasu, ona nastavlja dalje: “U trenutku kada to Trojstvo, u iščekivanju konačnog pobjedonosnog sjedinjenja iza vrata smrti fizičkog tijela, postane na tren jedno, posvećenomu je dozvoljeno u trenutku inicijacije vidjeti svoje vječno Jastvo. O tome možemo čitati u perzijskom Desatiru kao o ‘blistavom jednom’, kod grčkog filozofa-posvećenika o Augeoidu kao o ‘isijavajućoj blagoslovljenoj viziji u čistom svjetlu’, u Porfiru da je Plotin šest puta doživio sjedinjenje sa svojim ‘bogom’ i tome slično.”

To trojstvo u činu sjedinjenja, zapravo je “Krist” svih mistika. Kada se za vrijeme konačne inicijacije učenik prostre na pod ili oltar kao simbol razapinjanja na križ materijalnog čovjeka ili naše niže prirode, i kada se nakon te “smrti ponovno uzdigne” kao slavodobitni pobjednik nad grijehom i smrću – to je taj uzvišeni moment kada vidi nadzemaljsko i postaje “jedno s Kristom”, on sam je tada Krist. On i dalje može živjeti u svom fizičkom tijelu, no ono će biti njego poslušni instrument. On je sjedinjen sa svojim istinskim Jastvom. Manas je postao jedno s Atma-Buddhi, i kroz osobnosti u kojoj boravi upotrebljava puninu svoje snage kao besmrtna duhovna inteligencija. Tako dugo dok se u kovitlacu niže prirode još borio, u njemu je svakodnevno bio raspinjan Krist, njegov duhovni Ego. Ali Krist se pobjedonosno uzdiže u čistom Adeptu, on je gospodar nad samim sobom i nad prirodom. Manas je prošao dugi put hodočašća kroz život, kroz sva potrebna iskustva i za njega je kotač nužnih utjelovljenja zastao, jer je konačno Sin Čovječji kroz patnju došao do savršenstva.

Tako dugo dok se ne dostigne ta razina, “Krist” ostaje cilj naših težnji. Naša se zraka neprestano bori kako bi se vratila k svojem izvoru, a niži Manas ponovno postao jedno s višim. No, sve dok ta podvojenost postoji u duhovnom životu svakog plemenitog i predanog vjernika, javlja se kao najvažnija neprestana težnja za ponovnim sjedinjenjem i zapravo se to stremljenje izražava kao molitva, nadahnuće, “traženje Boga”, čeznuće za sjedinjenjem s božanskim. “Moja duša žeđa za Bogom, za živim Bogom”, kliče svaki vjerni kršćanin. Ako biste mu rekli da je taj vapaj prividan i uzaludan od vas bi s nerazumijevanje odvratili glavu kao od nekoga čije nepoimanje ionako ništa ne mijenja na stvari. Svaki okultist, međutim, prepoznaje u tom vapaju neugasivu težnju nižeg jastva za uzdizanjem na višu razinu od koje je odvojen, ali čiji zov intenzivno osjeća. I pri tom nije važno da li u molitvi zaziva Budu, Višnua, Krista, Blaženu Djevicu ili Oca, jer to su tek različita imena, a ne suština stvari.

Onaj pravi cilj je sjedinjenje cijelog Manasa s Atma-Buddhijem, bez obzira na to kako je nazvan u pojedinom vremenu ili kulturi. U svakoj ćemo religiji naći težnju za idealnim u čovječnosti i htijenje vjernika da postane jedno s “osobnim Bogom”, “Bogočovjekom”, “inkarniranim Bogom”, “Riječi što je tijelom postala”, Kristom “u kom se moramo roditi”.

VI. i VII. PRINCIP

ATMA-BUDDHI. “DUH”

Nastavljajući razmišljanje započeto u prijašnjem poglavlju, prvo ćemo razmotriti povezanost Atma-Buddhija s Manasom, a kasnije ćemo ga proučiti s općenita stanovišta kao “Monadu”. Najjasniji i najbolji opis Trojstva, tj. Atma-Buddhi-Manasa, naći ćemo u Ključu ka teozofiji, gdje H. P. Blavatsky daje sljedeće definicije:

VIŠE JASTVO je Atma, neodvojiva zraka Univerzalnog i JEDNOG JASTVA. Za sada je to Bog iznad nas, više nego u nama. Sretna li čovjeka kome uspije svoj unutarnji Ego prožeti njime.
DUHOVNI božanski EGO je duhovna duša ili Buddhi, usko povezana uz Manas, umni princip, bez koje ne može postojati Ego, jer bi tada bio samo Atmički vehikl.
UNUTARNJI ili VIŠI EGO je Manas, peti princip, neovisan o Buddhiju. Umni princip je jedino onda duhovni Ego kada je stopljen u jedno s Buddhijem. On je trajna individualnost ili reinkarnirajući Ego.

Atma je najapstraktniji dio čovjekove prirode, ona je “dah” za čiju je manifestaciju potrebno fizičko tijelo. To je jedna istinitost koja se manifestira na svim razinama, a svi naši principi samo su pojavnost njene esence. Taj jedinstveni Vječni Bitak iz koga sve izlazi, koji utjelovljuje jednu od svojih pojavnosti u univerzumu, a o kojoj govorimo kao o Jednom Životu – taj Vječni Bitak isijava se kao Atma, to je Jastvo univerzuma i čovjeka, to je njihova srž, njihova bit, po njemu sve stvari postoje. Sama po sebi ne može se manifestirati na nižim razinama, no bez Nje niže razine ne bi niti mogle postojati. Ona se zadijeva u Buddhi kao Svoj vehikl ili sredstvo daljnje manifestacije. “Buddhi je sposobnost spoznavanja, kanal kroz koji božansko znanje dopire do Ega; to je raspoznavanje dobra i zla; to je božanska svijest i duhovna Duša, koja je vehikl Atme.” (Tajno učenje, sv. I., str. 2). Često kažemo da je to princip duhovnog razlučivanja. Ali Atma-Buddhi, kao univerzalni princip, mora biti individualiziran kako bi mogao sakupiti iskustva i doseći svijest o samome sebi. Stoga je uz Atma-Buddhi sjedinjen princip uma, te je tako ljudsko trojstvo savršeno zaokruženo. Manas postaje duhovni Ego samo onda kada je uronjen u Buddhi; Buddhi postaje duhovni Ego samo kada je sjedinjen s Manasom. U njihovom sjedinjenu leži evolucija Duha koji je svjestan na svim razinama. Stoga Manas teži naviše k Atma-Buddhiju, kao što i niži Manas stremi prema višem, tako da Atma-Buddhi ili Atmu u odnosu na viši Manas često opisujemo kao “Oca na Nebu”, a takav je i opis višeg Manasa u odnosu na niži Manas. Niži Manas sakuplja iskustva kako bi ih kasnije mogao donijeti svojem izvoru; viši Manas pohranjuje sva iskustva stečena tijekom ciklusa reinkarnacija; Buddhi se stapa s višim Manasom. Sve to natopljeno je svjetlom Atme, koje je jedno sa Istinskim Jastvom, i tako trojstvo postaje jedinstvo, te je Duh tada svjestan samoga sebe na svim razinama, čime je cilj manifestiranog univerzuma postignut. (…)

(…) Postojanje Duha ne možemo dokazati ni fizičkim ni intelektualnim načinom. Jedino duhovno razvijenom čovjeku možemo dokazati postojanje Duha. Kao što se psu ne može dokazati Euklidov poučak, tako se niti Atma-Buddhi ne može dokazati Kami i nižem Manasu. Međutim, kako se budemo penjali sve više, tako će se i naš vidokrug širiti, i kada jednom stanemo na vrh Svete Planine, sve će razine Duha ležati pred našim jasnim pogledom.

MONADA U EVOLUCIJI

Učeniku teozofije bit će jasno da ovu snagu u središtu evolucije moramo promatrati u biti kao jednu. Postoji samo jedan Atma-Buddhi u našem Univerzumu: Univerzalna Duša posvuda prisutna, sadržana u svemu; to je Jedinstvena Božja Energija iz koje proizlaze sve postojeće raznolike snage i sile. Kao što sunčeva zraka može biti svjetlo, toplina ili elektricitet, ovisno o načinu korištenja, tako je i Atma sveukupna energija različitih izražaja na pojedinim razinama. “Kao apstraktni pojam možemo ga nazvati Jedan Život; kada govorimo o objektivnoj i vidljivoj realnosti reći ćemo da je to sedmerostruka ljestvica manifestacije, koja započinje na gornjoj prečki ljestve s jednom nepoznatom uzročnošću, a završava kao Sveprisutni Um i Život imanentan u svakom atomu materije.” (Tajno učenje, sv. I., str. 163)

“Iako je monadička ili kozmička esenca (ako je taj izraz dozvoljen) ista u mineralnom, biljnom i životinjskom, tijekom slijeda ciklusa od najnižeg elementala do Deva carstva, ipak se razlikuje po stupnju razvoja. Bilo bi pogrešno zamisliti Monadu kao neki odvojeni entitet koji si polako utire put kroz niža carstva, pa nakon neizračunjiva broja transformacija konačno uznapreduje u ljudsko biće; ukratko, da Monada jednog Humboldta potječe od Monade jednog atoma amfibola. Umjesto izraza ‘Mineralna Monada’ bilo bi u fizici, koja pravi razliku među atomima, točnije reći ‘Monada koja se manifestira u onom obliku Prakriti (Pramaterija) koju nazivamo mineralno carstvo’. Atom nije onakav kakvim ga želi prikazati znanost: to nije čestica nečega što biva oživljeno nečim psihičkim da bi nakon nekoliko eona konačno postalo čovjekom, Atom je konkretna manifestacija univerzalne energije koja još nije postala individualizirana; to je uzastopna manifestacija jedne univerzalne Monade. Ocean materije ne porazdjeljuje se u svoje potencijalne i sačinjavajuće kapi sve dok zamah životodajnog impulsa ne prispije do trenutka čovjekova rođenja. Sam tijek razdiobe na individualne Monade je postupna i u višim životinjama je vrlo blizu te točke. Peripatetici su riječ Monada primjenjivali na čitav Kozmos u panteističkom smislu; okultisti, koji su tu misao prihvatili iz praktičnih razloga, razlikuju progresivne etape evolucije nečeg zbiljskog od onog apstraktnog, a jedan od primjera je ‘mineralna biljna i životinjska Monada’. Ta riječ označava plimni val duhovne evolucije koji u svom gibanju prolazi kroz određeni luk. ‘Monadička Esenca’ započinje svoje nepotpuno dijeljenje prema individualnoj svijesti počevši od biljnog carstva. Monade su jedinke, kako ih i Leibnitz točno definira, u kojih je duhovna esenca ono što ih oživljuje na njihovim stupnjevima diferencijacije, te je ona pravi konstituent Monade a ne tek skup atoma, koji je samo vehikl i supstanca kroz koju prodiru niži i viši stupnjevi inteligencije.” (Tajno učenje, sv. I., 201).

Svaki čitatelj koji ovaj odlomak pažljivo pročita i o pročitanom duboko porazmisli, izbjeći će nerazumijevanje bilo koje vrste koje bi se moglo kasnije pojaviti. Kao prvo, moramo shvatiti da je monada – naziv koji se u pravom smislu odnosi jedino na “duhovnu esencu” – u stvari jedna u čitavom univerzumu, da Atma-Buddhi nije njegov ili moj, ili bilo čije vlasništvo posebice, nego je to duhovna esenca prisutna u svemu. I elektricitet je jedan na čitavome svijetu, pa iako može tjerati njegov ili moj stroj, nećemo ga ni on, a niti ja, nazvati svojim elektricitetom. Ali nerazumijevanje nestaje kada Atma-Buddhi ispuni životom čovjeka, u kome je Manas aktivan kao individualizirana snaga, pa se tada o njemu govori kao da je “skup atoma” neka posebna monada i tako se javljaju ‘Monade’ kao u gore navedenom citatu. Ta različita upotreba neće zbuniti čitatelja ako upamti, da se proces individualizacije ne zbiva na Duhovnoj razini, kako to izgleda kada se na Atma-Buddhi gleda kroz Manas. Tako da, držite li u ruci komadiće obojena stakla, možete kroz njih vidjeti sunce crvene boje, ili plave, ili žute, ili bilo koje druge. No, unatoč tome postoji samo jedno sunce koje svoje zrake šalje do nas, a vidimo ga različito obojenog ovisno o sredstvu kroz koje ga gledamo. Tako da bi izraz “ljudske Monade” na koji često nailazimo, trebao glasiti: “Monade manifestirane u ljudskom carstvu”. No, ovaj ponešto pedantni izraz vjerojatno bi zbunio mnoge, dočim onaj nešto površniji neće navesti na pogrešno mišljenje ako se shvati princip jedinstva duhovne razine, kao što nikoga nećemo zbuniti govorimo li o izlazećem suncu. “Duhovna Monada je jedna, univerzalna, bezgranična i nedjeljiva, a njene zrake tvore ono što mi iz neznanja zovemo ‘individualne Monade’ ljudi (Tajno učenje, sv. I., str. 200).(…)

Sada više ne bi trebalo biti ozbiljnijih poteškoća u razumijevanju etapa čovječje evolucije. Monada, koja je, kao što smo vidjeli, razvijajući se kretala prema naviše, stigla je i do točke u kojoj je bilo moguće da se na Zemlji stvori ljudski oblik. Tada su se razvili eteričko tijelo i njegov fizički dvojnik, Prana se izdvojila iz ogromnog oceana života, stvorila se Kama, a ponad svih tih principa, ili nižeg četvorstva, lebdi Monada: ona im daje energiju, poticaj, snagu za napredak k sve savršenijem obliku i sposobnosti za manifestaciju viših sila u prirodi. Na taj se način životinjski ili fizički čovjek razvio kroz dvije i pol rase. Ali Monada i niže četvorstvo ne mogu biti u tijesnoj vezi: nedostaje još jedna karika. “Dvostruki Zmaj (Monada) nema neposredan utjecaj na sam oblik. Ona je kao lagahan vjetrić koji treba stablo da ga primi i sakrije među svoje grane. Ona ne može utjecati na oblik ako nema posrednika za transmisiju, a oblik o tome ništa ne zna” (Tajno učenje, sv. II., str. 60). Tada je, u sredini tog vremenskog razdoblja, tj. u sredini Treće Rase, nastupio niži Manasaputra kako bi mogao obitavati u staništu pripremljenom za njega i tako sačiniti most između životinjskog čovjeka i Duha, između razvijenog četvorstva i lebdećeg Atma-Buddhija, te tako započeti dugi ciklus reinkarnacija, koje će kao ishod imati savršenog čovjeka.

“Monadičko pritjecanje”, ili evolucija Monade iz životinjskog u ljudsko carstvo, trajala je tijekom Treće Rase pa sve do sredine Četvrte, te je tako čovječanstvo neprestance pridobivalo nove članove; rođenje duša neprekidno se odvijalo tijekom druge polovice Treće i prve polovice Četvrte. Nakon te “glavne točke prekretnice” u ciklusu evolucije “više ni jedna Monada ne može ući u ljudsko carstvo. Za ovaj su ciklus vrata zatvorena” (Tajno učenje, sv. I., str. 205). Reinkarnacija je postala sredstvo evolucije otkako je individualna reinkarnacija besmrtnog Mislioca povezanog s Atma-Buddhijem zamijenila dotadašnje skupno obitavanje Atma-Buddhija u nižim oblicima materije.

Prema teozofskom učenju čovječanstvo je sada stiglo do Pete Rase: mi smo sada u njenoj petoj podrasi, tako da čovječanstvo naše Zemlje ima pred sobom dovršenje Pete Rase, a zatim uspon, zrelost i nastajanje Šeste i Sedme Rase. Ali kroz sva razdoblja u tijeku evolucije nema povećanja ukupnog broja reinkarnirajućih Egosa, jer ih se samo jedan manji dio reinkarnira u određenom vremenu na našoj planeti, tako da broj stanovnika može padati i rasti unutar širokih okvira: primijećeno je da se u lokalnim razmjerima broj novorođenčadi uvijek povećava ako je prije došlo do depopulacije uslijed već smrtnosti. Za takve fluktuacije postoje obilate mogućnosti, uzmemo li u obzir razliku između ukupnog broja reinkarnirajućih Egosa i broja koji je stvarno inkarniran u određenom vremenu.